seksualna eksploatacija djece u bih

Raduje nas što medu monstrumima koji cine gnusna djela zlostavljanja djece nema muslimana koji prakticiraju islam, ali nas žalosti da muslimani kao zajednica, ipak, ne daju dovoljan doprinos u suzbijanju tog zla koje se dogada u našem okruženju.

Maloljetnicka prostitucija – kako pocinje i kako završava?

Jedan 40-godišnji britanski oficir cesto je posjecivao 15-godišnju djevojcicu, izbjeglicu iz jednog mjesta u Srednjoj Bosni, i donosio joj sokove i cokolade. Svakodnevna vidanja ubrzo su završila intimnom vezom koja je mamila prijeke poglede nijemih svjedoka, pri cemu je postojala mogucnost da glasine o toj vezi dodu i do njegovih pretpostavljenih. Ponudio joj je da je izvede iz zemlje. Danas ona radi u jednom butiku u Italiji, i kaže: “…bez problema odradim te starkelje. Nije mi prijatno, ali lova je više nego dobra.”

Malodobnu djevojku iz RS, kao 15-godišnjakinju otac je doveo u kafanu i predao je 35 godina starijem vlasniku, nakon cega je provela noc sa njim. Za stan i hranu odlucila je ostati živjeti tu. Iako je kasnije poceo da je iznajmljuje svojim prijateljima i da je fizicki zlostavlja, ona nije niti pomišljala da pobjegne ili da ga prijavi policiji, i kaže: “Šta mogu, bila sam gladna i sama. Kada je pocelo, više ništa nisam mogla uciniti. Šta bih inace radila? Nemam kuda.”

Malodobna djevojka iz Sarajeva dobrovoljno je zapocela vezu sa jednim ljekarom i kriomice se vidala sa njim mjesec dana. Jednom prilikom odveo ju je u neku kafanu gdje se okupio veci broj njegovih prijatelja, “i naših i stranaca”, od kojih su svi bili u alkoholiziranom stanju. To vece je imala seksualni odnos sa trojicom, bez naknade, da bi to nastavila da radi i kasnije, ali za novac i skupe poklone. Sa garderobom, skupim autima kojima je dovoze i džeparcem koji je od njih dobivala postala je predmetom divljenja svojih prijateljica.

U raljama mafije

Krajem marta 1998. godine, u španskom dnevnom listu “El-Mundo” objavljena je vijest da su vojni agenti Španske obavještajne službe (CESID) otkrili lanac djecije prostitucije u Bosni koji su iskorištavale mirovne snage NATO-a, a kontrolirali pripadnici talijanskih snaga u suradnji sa bosanskim kriminalnim bandama i tzv. Zanyar mafijom, koja se za vrijeme rata u Bosni obogatila trgovinom na crnom tržištu plina, hrane, cigareta i droga. Prema pisanju “El-Munda”, Havier Kalderon, direktor CESID-a, od agenata koji su bili poslani u Bosnu da istražuju taj slucaj, primio je u julu 1997. godine kompletan izvještaj u kojem se navodi kako se djeca, uz obecanja o poslu i zaradi, nocu dovode u brigadne komande i prisiljavaju na seksualne odnose sa vojnicima i oficirima.

Djevojcice u dobi od 12 do 14 godina bile su prisiljene na prostituciju za trupe NATO-a u Sarajevu, pri cemu su, prema “El-Mundu”, bile relativno slabo placene, tj. nešto više od 25 dolara po vojniku. U izvještaju se takoder navodi kako su egipatski i portugalski vojnici povremeno unajmljivali djecije prostitutke. Roditelji djece koji su došli do saznanja o kakvoj se zapravo obecanoj zaradi radi, prijavili su slucaj glavnokomandujucem brigade, nakon cega je prostitucija prestala na nekoliko mjeseci, da bi se ponovno nastavila pocetkom 1998. godine. Tadašnji generalni sekretar NATO-a, Havier Solana, te tvrdnje ocijenio je kao neosnovane.

Još jednu u nizu potresnih prica na tu temu dostupnom je ucinila Kelly Patricia O’Meara, novinar istražitelj magazina “Insight”. Naime, krajem juna 1999. godine, Ben Johnston iz Texasa, kao uposlenik jedne od najvecih i najrespektabilnijih americkih kompanija u svijetu, DynCorp, koja je po ugovoru americke vlade radila u Bosni, saznao je da su uposlenici i supervizori te kompanije ukljuceni u perverzne, ilegalne i nehumane radnje, da kupuju nelegalno oružje, malodobne djevojke, falsificiraju pasoše i ucestvuju u drugim amoralnim djelima. Johnston je bio svjedok da su njegovi suradnici i supervizori bukvalno kupovali i prodavali žene za svoje vlastite užitke, te da su se hvalisali razlicitom uzrasnom dobi i talentima pojedinih “robinja” koje su kupovali.

S tim u vezi, Ben Johnston, koji je kao avio-mehanicar radio na održavanju Apache i Blackhawk helikoptera u U.S. Air Force bazi u blizini Tuzle, navodi: “DynCorp je amoralna koliko i elitna kompanija, i bilo koje pravilo za koje se pruži prilika da ga se prekrši ona to i cini…Uposlenici DynCorpa u Bosni mnogo su pili, i vec ujutro, pri dolasku na posao, mogao se oko njih osjetiti miris alkohola, a slogan koji tamo imaju kaže: ‘DynCorp samo treba topla tijela.’ Cesto sam radeci slušao njihove razgovore o prostituciji, ali je trebalo da prode neko vrijeme da bih shvatio da su oni zapravo kupovali djevojcice mlade od 14 godina, držali ih u svom posjedu a kasnije preprodavali jedan drugome… Slušajuci te price, rekao sam momcima da to nije u redu, a zatim slucaj prijavio svojim supervizorima, ukljucujuci i Johna Hirtza, ne sluteci koliko je i on sam duboko u tome. Poslije cu saznati i da je imao snimljenu video-kasetu sa dvije djevojcice, što je poslužilo kao dokaz u kasnijoj parnici. Hirtz je, naime, nove uposlenike koji su pristizali vodio u okolne bordele a zauzvrat bi besplatno dobijao djevojcice i mlade djevojke, koje su DynCorp i srbijanska mafija protiv njihove volje kupovali najcešce u Rusiji i Rumuniji (za 600-800 USD) i uvozili ih u Bosnu...”

Buduci da od prijavljivanja zvanicnicima DynCorpa nije bilo ništa, Johnston je shvatio da je uprava te kompanije u Bosni tijesno suradivala sa srbijanskom mafijom, te je slucaj prijavio istražiteljima Army CID, pokazujuci im svaku kucu koja je u posjedu imala te djevojcice i oružje. Od tada je Johnstonov život poprimio dramatican tok. Drugog juna 2000. godine, clanovi 48. odreda vojne policije americkih snaga “upali” su u DynCorp hangar u Comanche bazi, jednoj od dvije americke baze u Bosni, zadržavajuci osoblje na ispitivanju. CID istraga trajala je nekoliko sedmica a rezultati su potvrdili Johnstonov iskaz. Kevin Werner, jedan od sudionika, tom prilikom izjavio je da je prije 6 mjeseci upoznao covjeka sa nadimkom “Debeli” koji je vodio nocni klub i nudio malododbne prostitutke, prodajuci ih na sat, noc ili trajno. Priznao je da je kupovao ilegalno oružje i uvezeno žensko roblje, da su on i njegovi suradnici opcili s tim maloljetnicama i bez njihovog pristanka (dakle, da su ih silovali!!!), te da o tome postoji i videozapis. Medutim, u junu 2000. godine, taj slucaj je zatvoren, a Hirtz i Werner primorani da daju ostavku, nakon cega su se vratili u SAD, a da nisu bili krivicno gonjeni (?!). I umjesto da se nagradi za pokušaj da se takvo ponašanje americkih uposlenika u Bosni zaustavi, DynCorp je Benu Johnstonu urucio otkaz “zbog diskreditiranja kompanije i americke vojske dok je radio u Tuzli, BiH”, te je vracen u Texas, odakle je i došao.

U vezi sa tim slucajem, Christine Dolan, osnivac nevladine organizacije “Medunarodna humanitarna kampanja protiv eksploatacije djece” sa sjedištem u Washingtonu, kaže: “Poražavajuce u toj potresnoj prici je da SAD kažu da žele iskorijeniti trgovinu ljudima, u koju svrhu je otvoren i zaseban ured u State Departmentu, ali još uvijek niti država niti vladini ugovaraci (poput DynCorp) nisu poduzeli niti jedan korak u razrješenju te istrage... Poruka koju smo uputili djeci je da je okay da americki vojnici siluju djecu… Govoriti o buducnosti djece, pomoci u izgradnji ekonomije, privrede, demokratije, zakonskih propisa, a u isto vrijeme sudski ne goniti takve slucajeve, krajnje je nemoralno i licemjerno!”

Prema pisanju “Insighta”, Ben Johnston nije jedini koji je prijavio taj slucaj. Kathryn Bolkovac, posmatrac (monitor) Medunarodnih policijskih snaga (U.N. International Police Forces), koju je unajmila jedna americka kompanija, podnijela je tužbu protiv DynCorpa u Velikoj Britaniji, izjavljujuci da je ta kompanija, iako potpisnik ugovora vrijednog petnaest miliona USD namijenjenih za obuku policijskih snaga u Bosni, u isto vrijeme placala prostitutke i ucestvovala u sex traffickingu. Nakon njene prijave, neki od uposlenika te kompanije bili su primorani da daju ostavku pod sumnjom sudjelovanja u ilegalnim aktivnostima, ali nijedan nije sudski procesuiran, jer uživaju imunitet od krivicnog gonjenja u Bosni, piše “Insight.”

Važno je napomenuti da nisu Amerikanci jedini koji ucestvuju u tim radnjama, nego da su u kupovini i trgovini djece za seksualne užitke povezani sa lokalnim bandama. Medutim, ne treba zaboraviti da je prostitucija u Bosni i Hercegovini ilegalna, a da je silovanje krivicno djelo ma gdje da se desi i ma ko da ga pocini. Poslije svega, postavlja se pitanje da li je optuštanje s posla dovoljna kazna za krivicna djela kao što su silovanje i trafficking, a da pocinitelji, makar to bili i Amerikanci, imaju imunitet od persekucije, necuveno je to i sramotno. Da ironija bude veca, te organizacije i njihovi predstavnici dolaze u BiH kako bi navodno pokušali poboljšati postojecu situaciju, obnoviti civilizaciju i pomoci uspostavu zakona, a u isto vrijeme bivaju glavni akteri kršenja zakona. Poput Kathryn Bolkovac u Velikoj Britaniji, i Ben Johnston je podnio krivicnu prijavu protiv americke kompanije DynCorp Sudu u Texasu. Da li su i koliko lokalne vlasti angažirane u rasvjetljenju tog slucaja nije poznato?!

Koliko je istinit podatak da se Zenica zaplela u mrežu organizirane seksualne eksploatacije koja je ucinila dostupnim katalog sa djevojcicama koje se mogu “poruciti?” Da li se neuspjeh u pomaganju djeci može opravdati neadekvatnošcu odgovarajucih službi? Koliko je javnost uopce upoznata sa terminom “zlostavljano dijete” i šta sve ta kategorija ukljucuje? Da li zakoni specificiraju zlostavljanje djece kao oblik zlostavljanja koji se mora prijaviti? Da li su propisi u vezi sa prijavljivanjem seksualnog nasilja nad djecom posebno postavljeni u zakonu? Zašto u BiH ne postoje zvanicni statisticki podaci o ucestalosti pojave zlostavljanja koje se sprovodi nad tom populacijom? Da li zakonodavac radije ignorira nego što priznaje da ima problem zlostavljanja i seksualne eksploatacije djece? Ili se to nalazimo u jednoj vrsti kolektivnog sna?, pitanja su koja iziskuju odgovor. Jer, bez istine, ne možemo djelovati. A dok ne djelujemo, ništa se nece promijeniti.

Nasilje nad djecom je lanac. Lanac koji bi se mogao prekinuti ako budemo imali volje da to i ucinimo. Postoje samo tri izvora zakona koji nas vode: zakoni prirode, zakoni religije i zakoni covjecanstva (Vachss, 1991). Silovanje djetinjstva krši sve te zakone, ali je sankcionirano na razlicite nacine u razlicitim kulturama. Cinjenica koliko je nevidljivo nasilje nad djecom provlaci se kroz citavu historiju pristupa tom problemu, i postaje potpuno jasno da je odnos prema tom prilikom sukladan opcim shvatanjima i životno-kulturalnim tendencama duha vremena, tj. odnosom zajednice prema nasilju. Kako se današnji pristup ne razlikuje bitnije od pristupa u davna vremena, namece se pitanje koliko smo uistinu napredovali. Svaka kultura teži civilizaciji, a svaka civilizacija koja verbalno postavlja dijete na pijedastal “blaga”, u isto vrijeme ostavljajuci ga kao igracku na raspolaganju, ne zaslužuje da se tako zove. Svjedoci smo da vjerske zajednice cesto podsticu privatizaciju seksualnog nasilja a da religiozni seksualni tabui samo pridodaju sramu, neugodnosti i anksioznosti koje žrtva zlostavljanja ionako osjeca. Istina, vjerske zajednice, kao i društvo u cjelini, ne mogu kontrolirati mentalne sklopove svojih pripadnika, niti zaustaviti svaki slucaj, ali mogu prestati osiguravati mirnu luku za pocinitelje tih zlocina.